Učinili smo ono najmanje i jedino što u ovom momentu možemo za žrtve genocida u Srebrenici.
Poklonili smo se i pomolili dragom Bogu za njihove duše, klanjali dženazu za 30 šehida čije će duše danas pronaći konačan smiraj.
Osjećaji su pomiješani, s jedne strane snažna emocija, a s druge duhovna ispunjenost…sve se to u čovjeku isprepliće.
Vraćamo se kući i šutimo, svako u svojim mislima vraća slike iz Potočara i škrto izgovori tek poneku riječ, reda radi.
Zajedničko i neobjašnjivo pitanje jeste, šta se to mora desiti da u ljude uđe tolika mržnja i toliko zlo pa da u tolikom broju pobiju druge ljude, da počine toliko zlo i genocid?
Neobjašnjivo!
Otišao sam na dženazu bez ičijeg poziva, jer se na dženazu i ne zove, ali isto tako nisam tražio dozvolu od bilo koga, jer je Srebrenica naša svetinja, a svetinju ne može niko posjedovati.
Predsjedavajući Gradskog vijeća Lukavac:
Suad Salibašić, dipl. oec.
